Oduvijek volim proljeće.
Treba li to posebno objašnjavati? Mislim, tko ne voli prirodu u buđenju... tko ne voli kad sunce grije taman koliko treba... svo to šarenilo, cvrkut ptica, cvijeće u cvatu...
Ako patite od alergija onda ste jebali ježa, jebi ga... al ja ne patim od alergija, a prehladu koja me obavezno uhvati na početku proljeća pregrimim u dva dana. I onda uživam.
A tek divni mirisi novog života....
Od malena posebno me prati jedan... Pomalo slatkast, al tako pun moći da me probudi, raznježi, usreći...
Miris bagrema.
Bolje i od friško pokošene trave.

Prije par godina mama mi je poklonila jednu sadnicu bagrema.
S namjerom sam ju posadila tik uz kuću, sa strane buduće terase kako bi jednog dana njegova krošnja bila u razini terase i dodatno mi svojim mirisom uljepšala proljetna subotnja jutra uz kavicu. Posadila sam ju i čekala.

Iz godine u godinu drvo je bivalo sve više i bujnijih grana, do danas je preraslo i kuću (iako od terase postoje tek temelji), no mirisa niotkud.
Svako sam proljeće njuškala zrak oko drveta nadajući se barem jednoj molekuli željenog mirisa, dokazu da smo na pravom putu... ali ništa.
Pobojala sam se da mi je mama uvalila ćorak, pitala sam se jesam li pogriješila vrstu... a muž je prijetio da će stablo posjeći...
Pokleknula sam i postala nevjerna; usporila bih korak u blizini drugog Bagrema, ponekad čak i zastala šatro da zavežem pertlu na tenisici, ili popravim nogavicu, ili potražim nešto po torbi a zapravo bez grižnje savjesti koketirala s drvom i krala njegove mirisne poljupce... nisam si mogla pomoći... slaba sam na miris Bagrema, a moj mi nije želio priuštiti istu radost.
Sve do jučer.

Nakon kraja radnog dana i tjedna koji me je pošteno izmorio, a svašta se sabralo u njemu, uparkirala sam u dvorište sa željom da se čim prije izvalim u krevet i znanjem da to neće biti izvedivo... izašla sam iz auta.
Prvo je uslijedio udar vjetra, dobrodošla kontra pretoplom zraku u autu, a sa sobom donio dugo čekani i najdraži miris na svijetu.
Nevjerojatno s kojom je lakoćom nestao oblak iz moje glave, sve negativno raspršilo se u trenu.
Iako nije bilo jutro, iako nije bila subota, iako još uvijek nemam svoju terasu... skuhala sam si nesicu, smjestila se ispod mog Bagrema i zavoljela proljeće još malo više.

Prekjučer zapravo, ali nisam stigla dovršiti post. Zato se pravite da je danas ponedjeljak.

Je, moja polusestra je jučer postala polubrat!
Onako, iz vedra neba, bez posebne najave, samo tako....
S jedne strane; šokiralo me, s druge strane; ispunilo jednu od najvećih želja mog djetinjstva - da imam starijeg brata. Što me pak dodatno šokiralo; ispunila se želja za koju sam mislila da je nemoguće. Čudo u jednu ruku. I zato od jučer zaista vjerujem da su čuda moguća, pa si sada želim i bogatog ujaka koji je mene odredio za svog jedinog nasljednika :D

No, šalu na stranu....
Do jučer sam bila uvjerena da tamo negdje... zapravo tu u Zagrebu, imam nikad upoznatu polusestru. Ime joj je Irena i godinu je dana starija od mene.
Moj je tata nijekao očinstvo što nije za čudit ako uzmemo u obzir da je u vrijeme Ireninog začeća već bio s mojom mamom, da je tip koji bježi od bilo kakve odgovornosti, kao i da je tip koji je sve u životu napravio krivo. Dodala bih "osim mene", al eto, ja imam krivi nos - pa sam i ja kriva.
Uglavnom, sudilo se, išlo se na testiranja, žalilo se... a svaki je viši nivo ukazivao na to da je Irena, s velikom vjerojatnošću, kći mog oca.
Za Irenu sam čula sa svojih 10-ak godina, u vrijeme kad nisam brinula o detaljima, u vrijeme kad u maminu priču nisam imala potrebe sumnjati, u vrijeme kad nisam znala da i u priči mogu postojati rupe, u vrijeme kad nisam znala da postoje subjektivne i objektivne priče, u vrijeme kad nisam znala da se "dokazi" mogu, pa čak i trebaju preispitati...

Sad kad razmišljam, ipak, nijedan sud nije uspio natjerati mog oca da prizna očinstvo, da plaća alimentaciju... Ako je Irenina mama bila toliko uporna u dokazivanju očinstva, a je, gdje je zapelo? Zašto je stalo?
Tu moram dodati i to da je Irenina mama bolovala od nekog mentalnog poremećaja (ne znam kojeg. Moja ju je mama nazvala ludom i to ne u kontekstu obrane mog oca.) pa su i njeni motivi upitni.
I kakve su to pretrage mogle postojati prije trideset godina? Nije bilo DNK analize... stvarno ne znam da l' je bilo ikakvih preciznijih i pouzdanijih testova od određivanja krvne grupe, al brijem da je tada najviše to bilo moguće. Moj otac ima AB krvnu grupu, ovisno o majci, njegovo dijete može imati krvnu grupu A, ali i B, ali i AB. Kako postoji još samo jedna krvna krvna grupa ispada da bi se čak troje od četvero djece s različitim krvnim grupama ovakvom pretragom moglo povezati s njim. 75%. 3:1. Pouzdan rezultat? Ne bih rekla.
I još jedna stvar, jučer sam saznala; Irena ima smeđe oči.
Njena mama ima plave, a i moj tata ima plave.
Nema šanse da smo u rodu.
 
Svojevremeno sam se pitala kako izgleda, jesmo li slične i bi li mogle biti prijateljice ako se ikada upoznamo, maštala sam o susretu i druženjima.... i zato me tuga lagano preplavila kad je moja mlađa seka jučer rekla "Nes, draga, eto... ipak nemamo još jednu".
No onda je utješno dodala "ali imamo brata."

I sad pazite sapunicu;
Tamo negdje prije 40ak godina, tata je služio vojsku, u Sloveniji. Hofirao je jednoj Slovenki, sestri njegovog tada najboljeg prijatelja... cijela ga je familija vrlo srdačno primila, podržavala vezu, puštali su ih same, na miru, poticali na sastanke, čudno pomalo... zato je bilo još čudnije kada je ona prekinula svaki kontakt s mojim tatom. Objašnjenje nije mogao dobiti ni od svog frenda, njenog brata... jednostavno je nestala iz njegovog života.... A onda, pet godina kasnije, upoznao je maloga, svoju sliku i priliku.
Ispalo je da je Slovenka lezba. Da su je roditelji molili za nasljednika što im je i uslišila.... malom su rekli da mu je otac poginuo.
Nesklon obavezama, moj se tata nije bunio... sve dok nitko ništa ne očekuje od njega, on je zadovoljan...

To je prekjučer, na svoj 61 rođendan, priznao mojoj mlađoj seki kako bi nas upozorio da se ne petljamo sa 40-i-nešto-godišnjim Slovencima iz Pohorja (Bemti, čača... moja mlađa seka je vrlo blizu tridesetoj... do sad smo mogle poševit sve spolno aktivne i iole privlačne Slovence).

I sad, što da ja s tim radim?
Tata je napričao svakakvih priča mojoj mami, što joj je sve slagao i smuljao i prešutio ... nešto znamo, ko zna što sve ne znamo... svejedno, nije mi tip koji bi iz čista mira pričao bajke... ono, ako i kad je lagao, lagao je sa svrhom...
A stvarno ne vidim smisla njekanja jednog vanbračnog djeteta pričom o drugom, jer zapravo ništa ne mijenja na stvari...
Dakle, vjerujem da je priča istinita, vjerujem da tamo negdje, u Sloveniji, imam brata.
I željela bih ga upoznati.
Samo...

Tata veli da ne zna kako se zove.
Da li nikad nije pitao, da li je zaboravio ili jednostavno nije želio reći kako ga ne bi tražile... ne znam.
Oglas kojim tražimo četrdesetogodišnjeg muškarca iz Pohorja, sina šezdesetinešto godišnje lezbe čudno zvuči i na Hrvatskom, a kamoli na Slovenskom.
I sad za ozbiljno, imamo li uopće pravo okrenut nečiji život naopačke, reći mu da je odrastao u laži? Posljedice bi mogle biti grde za sve.
A što ako je do sad ipak saznao istinu? Ne bi li nas potražio da želi? Možda ne želi, a možda se pita isto što i ja - da li je to u redu.
Banut nekom na vrata i reći "ja sam ti sestra"... što ako ima slabo srce? Kako pripremiti teren...
Da li je u redu, da li je moralno? Ili je u pitanju sebična znatiželja?
Što ako mu zatreba bubreg, npr?
A jebem mu... sad sam već frustrirana...
Tamo je negdje, a ja ne znam kako doći do njega i smijem li uopće.

Stara sam.
Toliko da sam od informacije o velikoj promjeni  i čestitke za novu, uspjela napravit priču o svom životu kakvu bih mogla pričati unucima.
S puno trkeljanja i filozofiranja.
Svejedno, još sam uvijek dovoljno mlada da za to ipak nemam vremena :D
Mislim, zaplela sam se u priču, a sve vuče jedno drugo... i nikad kraja... pa promijeni ovo, pa promijeni ono... a Micek me vuče za ruku da se igram s njim, treba počistit, pospremit, otići u dućan dok još radi...
Nema smisla.
A ovo želim još danas objavit.
Zato;

Dragi moji, meni sutra ne započinje samo Nova Godina. Zaista mi, nakon točno osam i po godina, započinje novo razdoblje u životu, zaista okrećem novi list i baš se zgodno poklopilo s promjenom osmice u devetku.
Neću donositi nikakve novogodišnje odluke, jedna velika je pala prije koji tjedan, a promjena koju donosi pokrenula mi je krv u žilama, pa vjerujem da će pokrenuti i još neke stvari.

Jučer sam odradila zadnji dan na starom poslu.
Od sutra, moje radne vještine plačati će druga firma.

Večeras ću u čast toj promjeni usne našminkati jarko crvenim ružem - nešto što nikad nisam napravila i vjerojatno više nikad neću  i stoga dovoljno posebno da simbolizira Novi Početak koji me straši jednako koliko me veseli.
Jednako kako crveni ruž budi Ženu u ženi, promjena će probuditi mene.
Vjerujem da će mi oboje dobro stajati :D

Dragi moji,
Od srca vam želim svako dobro u Novoj Godini i dovoljno pozitivnih promjena i pomaka, nek vas zdravlje posluži, ljubav nek cvijeta, a novčanik nek ne presuši.

Do iduće godine, grlim vas i ljubim!
N.

Naivna sam, sporo razmišljam, ne snalazim se.... i čudim se sama sebi što sam bila dovoljno prisebna da ne postanem žrtvom prijevare.
Kad bolje razmislim, prisebnost je igrala tek malu ulogu - radilo se tu o spletu okolnosti i skupu moralnih vrijednosti i stavova koji su mi usađeni kroz odgoj ili sam ih prihvatila kroz život.
Imao je peh naletiti na netipičnu predstavnicu hrvatskog naroda, možda čak netipičnu predstavnicu ljudskog roda uopće, na osobu koja se ne boji zaslužene kazne, na osobu koja se nikad nije cjenkala za visinu kazne, nit namjerava, na osobu koja nema potrebu izmanipulirati sustav iako "to svi drugi rade"... Ok, nije mi namjera hvaliti se svojim visokomoralnim stavovima, pa da me netko ponovo ne nazove Mahatama Ghandijem ;D, sve sam samo ne bezgrešna... Namjera mi je upozoriti vas na prijevaru koje sam skoro postala žrtvom i na taj vam način pomoći da budete pametniji ako se nađete u sličnoj situaciji. A pozivam vas  da i vaše prijatelje upozorite na ovaj način prijevare.

Dakle, jučer, morala sam na poštu poslati neka pisma; čestitke, fakture, situacije... a poslije pošte, par ulica dalje, u Kemoboju i knjižaru. Ulica u kojoj su smješteni Kemoboja i knjižara, dugačka je i uska, auto parkiran na autu, i gdje treba i ne treba, vozim sporo tražeći parking, a isti nađem skoro tik pred Kemobojom. Za one iz Zagreba, radi se o Dubravi i ulici Hrvatskog proljeća.
Skupljam svoje stvari sa sjedala, kad mi neko zakuca na prozorsko staklo.
Muškarac 40-ih godina, visok, svjetlokos, mršav, izbezumljen "Gospodična, pa kaj me niste vidjeli?" Ne, nisam ga vidjela. "Pa sad ste mi na pješačkom udarili nogu autom" Rečenica koja mi je sledila krv u žilama i natjerala da osjetim poriv bacit mu se pod noge i ljubit mu tu nogu dok ne prođe :D " Udarili ste me u nogu koja je nedavno već bila slomljena, boli me, trne mi..."
"O, Bože, oprostite, oprostite, oprostite... molim vas oprostite, nisam vas vidjela" ... Tu je već jedan jedni razumni djelićak mene uočio jednu nelogičnost - kako si uspio s takvom nogom tako brzo prevaliti toliku udaljenost? Crv sumnje postoji, no naivni dio mene govori "ma zašto bi me varao i to o tako nečem velikom i ozbiljnom?" Tresem se.
"Gospodična, kaj ćemo sad? Meni je ta noga već bila ozljeđena, što će sad biti s mojom nogom? Imate li kakvo rješenje?" "Nemam, gospodine, oprostite mi, oprostite, ne znam što da radimo,,,,"
"Sve je to u redu, prihvaćam ja vašu ispriku, al što ćemo s mojom nogom? Hoćemo li zvati policiju pa ćete platiti ko zna koliku kaznu?" E, to mu je bila kobna greška - ja nemam straha od zaslužene kazne, a zvati policiju stvarno mi se činilo super rješenjem; oni će znati što dalje - da mu je curila krv i virila kost, s tim bih se mogla nosit, barem bih imala što konkretno za napraviti i napraviti nešto što znam raditi, ovako... nisam znala trebam li ispuniti izvješće o nezgodi, ponudit čovjeku ketonal, pomaziti ga po glavi.... policija će znati što treba. "Da, zovite policiju, može...". To nije očekivao.
Počeo je nešto muljaviti sa pokojim "ne znam" i "moja noga"... na kraju odlučio nazvati svoju fizioterapeutkinju (???!!!) i pitat ju što da radi; "Ej, Marice, znaš ko je... da.. ja sam... e, znaš kaj mi se sad dogodilo? Tu me je jedna fina mlada gospodična na pješačkom udarila autom u nogu... onu nogu.... da... malo trne.... kaj da radimo? Da zovemo policiju? Aha.... da.... ne.... da... da.... dobro... ne znam.... može... u redu... ajde bok..." I kaže meni "dobro, nećemo zvati policiju" i šepesajući ode.
Ostala sam kraj auta, tresući se još koju sekundu, a onda provjerila sadržaj svoje torbe, za svaki slučaj.
U njegovim očima bila sam mlado, naivno žensko, samo u autu, lak plijen... pokušao me dobiti na prepad, no nije računao s tim da ipak postoje ljudi kojima "dogovorit ćemo se bez policije" nije rješenje koje će uzeti u obzir.

Kasnije, u Kemoboji, plaćam kupljenu robu, jedan od prodavača primjećuje nekog poznatog vani i s vrata ga zove "Željko, ajd dođi malo"... Ulazi Željko, Željko koji misli da u Hrvatskoj nema morala, više ne šepa... Okrenut mi je leđima, ne vidi me, al ja vidim njega. Pizdo jedna, pomislim, i vratim se na posao gdje telefonom cijeli slučaj prijavljujem policiji. Što će biti dalje s Željkom - ne znam, vjerojatno će svoju foru prodavati dalje. Predobro se uživio u situaciju, pa vjerujem da mu nije prvi put, a vjerujem i da je do sad imao više uspjeha nego neuspjeha. Zato, pamet u glavu. I, ako naletite na Željka, molim vas da mu iskeširate u facu i pokoju u moje ime, ja sam jučer bila previše šokirana i prestravljena da na licu mjesta pokažem zube.

1. Nemojte voziti ako vam je stanje svijesti imalo pomućeno.
2. Ako nemate razloga sumnjati u sebe - ako niste primijetili da ste nekog lupili, onda ga zaista niste lupili.
3. Zaista lupljena osoba (pogotovo ako je lupljena na pješačkom) isti čas će sama zvati policiju ili tražit nekog da ju zove, tražit će svjedoke cijelog događaja, neće vam dati šansu da se izvučete bez policije. Zar ne bi i vi tako postupili?
4. Koliko god vam mrski bili, odmah sami ponudite pozvati policiju; ako ste zaista nešto skrivili, jebi ga, zaslužili ste biti kažnjeni, podnesite to "muški", a ako niste - prevarant će se vrlo brzo sam razotkriti i povući.
5. Ako postanete žrtvom prevare, ili se, kao ja ipak uspijete izvući iz situacije - slučaj svakako prijavite policiji. Možda nakon jednog slučaja neće napraviti ništa konkretno , al ako se prijave krenu redati... pa, dovoljno je da obavijeste narod i upozore ljude.
6. Pamet u glavu!

Sunčeko moje,
Mama ti želi dug i sretan život i najbolju mamu na svijetu!

Mamica ovih dana ima puuuno posla i ne stigne napisati pošteni post u tvoju čast, al hebeš postove! Najvažnije da uvijek imam vremena za tebe!
Ljubavi, sretan ti drugi rođendan!

Gledala sam ga sinoć, svoju Ljubav.
Kreveljio se pred ogledalom (na ormaru) i cičao od sreće, potom krenuo u nazad, uz pomoć ogledala spretno zaobilazio prepreke i zaustavio se tik pred zidom, ponosan na sebe, sav važan "vidi mama, ja znam što je ogledalo i čemu može poslužiti!".
Tim nasmiješenim plavim okama uskoro će biti pune dvije.
Zna da postoji, svjestan je sebe. Mamin veliki dečko.
Mangup mali.
Veseli ga izvoditi pizdarije, a potom s prstom u zraku oponašati moje "No! No!" i vragolastim pogledom pratiti moju reakciju.
Uz taj zarazni smiješak teško je ostati dosljedno ozbiljan, pa se, ne svojom voljom i sama često nasmijem nekoj njegovoj nepodopštini. Sretna sam, sretna sam jer je on sretan i zbog toga znam da će sve biti u redu.

I zatim se sjetim drugog, jednako plavookog i jednako plavokosog anđela.
Anđela koji više nije s nama.
Anđela koji nije bio ničija Ljubav.
Anđela koji nije niti će ikad osjetiti toplinu majčinog zagrljaja, toplinu ljudskosti.
Za njega je ovaj svijet bio hladnoća. Hladnoća i bol tako ironično umaskirani u mrlju od čokolade.
I srce mi prepukne.
Patnja je bila sastavni dio njegovog života, kao hrana i san, nešto što, ne da mora biti tako, nego jednostavno jest. Nešto što se ne preispituje, nešto što nema alternativu.
Nije znao da postoji drugo, da postoji bolje, ugodno, sretno, sigurno... nije znao da mame služe da brinu i štite, da vole i grle, hrane i maze, pjevaju uspavanke i pričaju priče... pa i čokolada, koja služi da razveseli i zasladi, u njegovom slučaju bila je samo sredstvo prikrivanja užasa koje je proživio. 

I ljuta sam, ne ljuta, bijesna.
I šokirana snagom vlastite mržnje prema tim čudovištima, prema izdajici svog djeteta, ne mogu je nazvati majkom. I uplašena vlastitom maštom koja smišlja odurne užase u svrhu osvete. Da, osvete a ne kazne.
I gotovo nepodnošljivo tužna što nisam bila tamo da ga zaštitim, da ga zagrlim, da ga odvedem.... da učinim nešto.
I očajna. Toliko da graniči s boli, toliko da mi se doslovno bljuje, jer znam da beba P. nije jedina beba P. na svijetu. Tisuće sličnih sudbina.
I čini mi se kao da osjećam svu tu bol, razderala bih si kožu i iskočila iz nje jer znam da je ta strava koju osjećam tek malen, neznatan dio sve te patnje...
I nemoć.
Nemoć je najstrašnija od svega.
A nemoć me ponovo vraća na bijes. Bijes prema onima koji su mogli i trebali učiniti nešto a nisu, prema onima koji mogu i trebaju učiniti nešto a ne čine. I ne vjerujem da čovjek može ostati ravnodušan na sudbinu djeteta, da može ignorirati, pravit se da ništa nije vidio... ne vjerujem...


Smatram da se kao čovječanstvo definiramo, ne kroz napredak u tehnologiji, ne kroz ratove... već kroz odnose prema najslabijima među nama, prema onima koji nisu u mogućnosti brinuti se za sebe, prema prirodi, prema životinjama, prema starima ... i prema najdelikatnijoj skupini; prema djeci.
A ono što vidim ne budi nadu, nazadniji smo nego što smo bili u vrijeme kada smo tek stidljivo izvirivali iz mora pripremajući se za izlazak i prve korake... Nazadniji i odvratni.
Sudbina bebe P. i njemu sličnih jednostavno su sramota za ljudski rod.
Sramota je što postoje ljudi kojima je ozlijediti dijete ko popiti šalicu kave, sramota je što postoje majke koje ne što se ne brinu za vlastito dijete već, još gore, pasivno ili aktivno sudjeluju u mučenju istog. A najveća sramota je što postoje ljudi koji nezainteresirano okreću glave, praveći se da problem nije njihov, mirno i bez grižnje savjesti nastavljaju kroz svoje bijedne, sramotne živote.


Spavaj mirno i spokojno, mali anđele.
Vjerujem da si u krilu Božjem i da živiš ono što si trebao živjeti na ovom svijetu - ljubav.

UPDATE: (Posted by: sue1974 )

To baby P

The lord saw you getting Hurt,
and a cure was not to be,
so he put his gentle arms around you,
and whispered "little one come with me"
A golden heart heart stopped beating,
a beautiful smile at rest,
God broke the nations hearts to prove,
he only takes the best. xxx

ZAGREBU , A. Šenoa

Povrh starog Griča brda,
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad;
živ, ponosit,
jak, prkosit,
kad slobode plane boj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Mnoge bure povrh njega
prosu svijeta udes ljut,
al' pod krilom našeg stijega
on stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa
juriš bijesa
i razmrvi vraga roj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Nad njim bljesnu zlatna zvijezda,
da ugleda druga drug;
kao soko iz svog gnijezda
u daleki prhnu jug
glas Hrvatstva,
doziv bratstva.
Preni mi se, rode, oj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Ti uskrisi naše pleme,
ti rastjera duha noć,
ti nam siješ znanja sjeme,
ti nam dižes roda moć.
Svjetlobornih,
umotvornih
glava rađaš silan broj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Kad zarudi mlada zora,
a iz zore dvor i hram,
zlatno polje, zelen-gora,
sjajna Sava, loze plam:
od miline
duša gine,
po krasoti bludeć' toj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Zagreb-grade, naša glavo,
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik, jak k'o čelik,
tisuć' ljeta slavan stoj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Ovog posta zapravo i nije trebalo biti... ono, vratila sam se s godišnjeg, htjela podijeliti doživljaje, požalit se na zadarsku kavu, količinom iste točnije i na to što nikad ne znam što točno trebam tražiti da dobijem ono što želim (o kavi pričam) u određenom kraju lijepe naše (pa je tako krenuo post pod radnim naslovom "Oh, oh... kako mi je samo falila zagrebačka kava s hladnim mlijekom"), podijelit s vama moju glupu odluku da na more ponesem samo gornje dijelove badića jer sam očekivala mengu (ne pitajte... nema to prave veze s mengom , već s mojom averzijom prema hladnoj vodi) i kako su mi tamo neki idioti ukazali da se još uvijek nisam riješila vlastitih kompleksa na račun mog izgleda (post radnog naziva "Ružna sam ti? Pa što!") i kako me na zadarskom Pozdravu suncu uhvatila paranoja - mjesto idealno za oteti dijete -  pa sam jurcala za svojim i činilo mi se ko da Ljubav ima malko previše energije... i tako... htjela sam, al nije mi se dalo... U glavi kuršlus, zbrka... pišem, a iz aviona se vidi da su rečenice pisane na silu, pa odustanem, sve obrišem...
Ne, nije riječ o postgodišnjem sindromu (možda malo), već više o zamoru poslom i nekim zbrkama o kojima ću jednom pisati, nadam se uskoro, ovisno kako će se brzo i na koji način jedna ideja realizirati....
No, uglavnom, nije mi se dalo pisati... mislila sam da ni neću. Ali jučer....

Prije nekog vremena otvorila sam profil na fejsu, ono čist iz zajebancije; vidi - ima muzike, ima glupih testova koje ja jako volim (što se godina tiče ponašam se ko Metuzalem :D, da sam životinja bila bih koza,  da sam grijeh bila bih pohlepa, da sam glumica bila bih Cameron Diaz, moj tip dečka je - zločesti, French & Saunders (kako je to kod nas bilo prevedeno?) najbolje opisuju moj životni stil....), blesave aplikacije izmjenjivala sam samo sa svojim spamericama... Eh... onda mi je frendom postao šogor, pa mi se iz Australije javio davno izgubljeni rođak mog muža, pa još malo muževih rođaka, a i šefa sam našla tamo...
Pokušala sam potražiti izgubljene frendice iz srednje i osnovne škole, no il ih nema ili su udajom promijenile prezimena. Prava priroda Fejsa još mi se nije bila otkrila u punom sjaju. Do neki dan.

Prvo me je iznenadio poziv jedne davno zaboravljene cure. Zovimo ju Sandrom. Živjele smo u istoj ulici, ista generacija, a zadnji put smo zajedno bile kad smo išle na Policijsku akademiju po materijale potrebne za pristup prijemnom ispitu. Ona je htjela biti kriminalist, ja sam se htjela baviti dresurom pasa. Djevojka mi ni tada nije bila posebno draga, čudne, bahate, naporne naravi, tako da mi nije posebno falila u životu, ali bilo mi je drago kada se je javila. Podijelile smo, kako to obično biva, jedna s drugom neke naše uspone i padove, kao i trenutnu situaciju u životu; i jednoj i drugoj sve pet, pa opet ništa posebno...
No, njeno javljanje neminovno je potaklo razmišljanje o nekim davnim, davnim vremenima...
Moje cure, mama i seke, još uvijek žive u kući, točnije ulici, u kojoj sam odrasla, pa se sama osjećam ko da nikad nisam otišla. Sjećam se kakva je nekad bila, ali živjela sam s promjenama, pa nema onog šoka koji doživite kada se vratite na mjesto koje dugo niste vidjeli.
No javljanjem zaboravljene susjede, počele su se javljati i uspomene na ostalu dječicu s kojima sam se igrala po cijele dane.
Bio je tu Marko, moj prvi susjed i prva ljubav, naučio me je voziti bicikl bez pomoćnih kotača i pjevao mi "Ero s onoga svijeta" (hihihi! Ko da je znao :D).
Pa onda Vesna i sestra joj Željka. Bile su nešto starije, a Vesna je imala lice Barbike i bila mi je prekrasna... pa onda jedna, nešto starija od mene, a opet mlađa od Vesne i Sandre, Tina, rudlava ljepotica...
Pa onda, opet sestre, Emilija i Maja...
E, njih dvije bile su moj par, jedna godinu mlađa. I razmišljala sam o njima ovih dana; kako smo slušale pjesme Plavog orkestra, kako smo se sunčale u njihovom vrtu i špricale slanom vodom, glumila nam je morsku, kako smo zimi kopale po kantama za smeće naše škole i tražile velike vrećice mlijeka pomoću kojih smo se spuštale s obližnjeg brežuljka, kako smo...
20 godina je prošlo od kad su odselile, preko grane, zaboravila sam kako su se prezivale.

I ko da mi je pročitala misli, Sandra mi šalje poruku "Emiliju i Maju imaš među mojim kontaktima" i prije no što sam ju uspjela pitati.
Poslala sam im friend request s privatnom porukicom "halo, sjećaš li se ti mene..." i s malom nelagodom čekala što će biti.
Potvrđen je jedan zahtjev, uskoro i drugi, no bez ikakvih popratnih poruka.
Tužna sam bila, ono, našle smo se nakon 20 godina, a od njih ni "kako si?"...
No, uskoro stiže!!!!
"Ajme, pa ništa se nisi promijenila, prepoznala bih te baš svugdje!!!! Samo, još uvijek imam sliku iz vrtića i za mene ti još uvijek imaš plave kikice :D Znaš, često vas se sjetimo, najviše kad jedemo pizzu! (Hmmm... mislim si ja, ljudi me se obično sjete kad jedu gumene bombone) Kod tebe smo ju prvi put jele, nismo znale što je to..."
Ajme majko, i sada plaćen.... dok ovo pišem...
Vraćen mi je dio sjećanja, i to onaj dio koji se odnosi na najljepši dio mog života; moje sretno, nevino i bezbrižno djetinjstvo.

Ganulo me njihovo javljanje.
Sretna sam što su žive, što postoje, što me se sjećaju, što im je drago da smo se našle, što su i same sretne i vesele i dobre osobe...
Majketi, 20 je godina prošlo...

Eh, stvarno riječima ne mogu opisati kako se sada osjećam, puna sam sreće i pozitive, osmjeh i suze radosnice mi ne silaze s lica....

Zato, ko hebe događaje s godišnjeg, ko hebe kavu jedva dovoljnu za jedan srk, ko hebe idiote, ko hebe probleme na poslu, ko hebe.... ništa od toga nije bilo vrijedno pisanja... ali pronalazak davno izgubljenih, pa i zaboravljenih prijateljica jest.

Dragi  moji,
svima od sveg srca hvala na čestitkama!

Elessar je na godišnjem ipak od ove srijede, a što mi je itekako pomutilo planove, uspjela sam tek realizirati generalku po kući i kupnju haljine u živahnoj, crvenoj boji :D

Na žalost nemam vremena za duži post, spremam se na jednu svadbu kao kumova pratiteljica :D, sutra smo kod friškog bračnog para na ručku, a u ponedjeljak pičimo na obalu!

Pozdravljam vas sve!
Lijepo mi ostajte do idućeg posta!

I to baš tako: Pljas!
Odjednom, iz čista mira i vedra neba, a još jučer je nije bilo tu!

S obzirom da se svog 15. rođendana i rijeke suza nad "propalim i neiskorištenim" životom sjećam k'o da je jučer bilo, trideseta je bome došla malo prebrzo.
Ono, sad sam na pol do šezdesete.
Da, mislim da ću idućih mjeseci na pitanje o godinama odgovarati da imam pola 60.
Al nije bed.
Nije.
Možda malo :D
Al šta je tu je.
(Ne, nisam zbedirana, samo koristim svoje pravo, kao lavice, da budem mrčak teatralna!)

Kako je imati 30?
Sudeći prema ovih par sati - pospano. Prespavala sam dobar dio svojih 30ih :DDD

A sad ozbiljno; osim što sam se probudila i odjednom imam trideset, od jučer se ništa bitno nije promijenilo. Zrela sam (dovoljno za svoje godine :D) već neko vrijeme, a mudrost valjda tek treba doći.
Zadovoljna sam što sam žena i zadovoljna sam ženom koja sam postala, ima stvari na kojima bi trebalo poraditi, no ukupan dojam je vrlo dobar.
Svega ima iza mene, ničega što ne ulazi u staž, mnogo toga tek treba doći, a ja radoznalo čekam.

Pohvalit ću se tek jednim uspjehom – moja neposlušna kosa je ukroćena! Našla sam savršeni cut za nju i preparate: dobro ošišana, uz malo šampona i regeneratora za izglađivanje vlasi te silikona ovo na glavi mogu mirne duše nazvati ukrasom.
Bila uređena profesionalno ili u vlastitoj izvedbi, napokon mogu reći da imam – frizuru.
Stvarno sam mislila da taj dan nikad neće doći, ugodno me iznenadilo što je došao prije tridesete.

A sad zahvale:
Prvo mojoj mami što me uopće rodila, zatim što nije bila baš savršena mama, ali je bila savršeni morali uzor i smjerokaz. Majko, čestitam ti što si izdržala dočekati da se iz crne ofce transformiram u sposobnu, pametnu, odgovornu i vrijednu ženu s dobrom frizurom.
Hvala mojim sekama koje se ne libe zvati me u ponoć da bi mi otpjevale "Sretan rođendan tiii..." uz dodatak druge kitice "Sretan tridesetiiii.... Tridesete nisu kraaaaj... i poslije tridesete ima životaaaaa... sretan rođendan tiiiii"
Hvala svima koji su mi na svoj način obogatili život.
A najviše hvala mojoj Ljubavi što je baš mene odabrao za svoju mamu.

I za kraj kažem: Dvadesete pa-pa, tridesete dobrodošle!
A vi, svi u glas: Sretan rođendan draga Ness!